Gradonačelnik Foče, HAMID MUFTIĆ, kojeg su decembra 1941. Četnici u kazanu za rakiju živog skuhali i njegov kostur objesili na Džaferbegovu džamiju
FARUK MUFTIĆ: „Rođen sam u Foči 1932. godine. U ovom gradu sam završio prvi razred osnovne škole kada sam doživio ono što je doživjela većina našeg stanovništva iz Foče. Zapravo, kad su četnici došli u Foču, mi tada, niko od nas nije znao - ko su i šta su to četnici i kakva im je namjera? Ali, ono šta sam ja doživio, a doživio sam nekoliko momenata koji su mi se duboko urezali u sjećanju, a to je onaj momenat kad su doži bradati i naoružani ljudi u našu kuću i počeli da tuku moga oca.
Odveli su ga 24. decembra 1941. godine, i tada mu se gubi svaki trag. Čuo sam od nekih mojih prijatelja na koji je nači stradao. A to potvrđuje i fotografija koja je pronađena u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu. Zapravo, dan-dva prije nego što će ga ubiti, najprije su u našu kuću došli neki poznati Fočaci sa četnicima i ucijenili njegov život. Rekli su mu: Ako dadneš toliko i toliko novca-dobićeš potvrdu da možeš slobodno da se krećeš i ne smije ti niko ništa uraditi. On je nešto od tih novaca iskupio, majka je dala svoj nakit i oni su bili zadovoljni. Dali su mu neku potvrdu da je on, navodno, otkupio svoju glavu. Za dva dana, kako mi je majka ispričala, došli su da ga vode. Ušli su u našu kuću noću, nas četvoro djece smo ležali. Ja samo znam da je bila velika galama, i da su počeli da ga tuku. On se nešto bio protivio pa su ga tukli. Tu su ga vezali i odveli u nepoznatom pravcu.
Kasnije sam doznao da su ga te noći odveli u kafanu Grujičića koja se nalazila u centru Foče. A ti Grujičići su se baviuli uglavnom pečenjem rakije i pekmeza, tako da su pored rijeke Ćehotine imali kazane za pripremanje toga. Ne znam kako da vam ispričam, ali sam doznao da su ga živog vezali i pomoću sohe, one sohe za sijeno, spustali polako u kazan vrele vode i tako ga usmrtili. Koliko je to trajalo ne znam, ali kad je meso maltene otpalo od kosti, onda su četnici njegov kostur privezali za jedan štap i stavili ga ispred Džafer begove džamije koja se nalazila gdje je sada hotel „Zelengora“ u Foči, i tu su se slikali.
Ja sam kasnije doznao da se sa tim kosturom, kao trofejom, slikao negi četnik, mislim da je sa Sokoca, tu negdje sa Romanije. Dugo nismo ništa znali o tome. Ja sam stalno tragao da saznam šta se tačno desilo i tek nakon 50 godina, uspjeli smo u Beogrtadu, u Vojno-istorijskom muzeju pronaći tu fotografiju na čijoj je poleđini pisalo: „Kostur Hamida Muftića, sahadžije iz Foče“.
Ovo bi bio samo jedan dio kazivanja gospodina Faruka Muftića o tragičnoj sudbini njegove familije i ostalih Fočaka u Drugom svjetskom ratu.
Slika je tu kao opomena svima nama, da znamo i ne zaboravimo na šta su sve bolesni umovi spremni. Na sve ono što Bošnji nikad ne bi ni na pamet palo, da nekog na taj način pati ili muči, jer Bošnjo u sebi i merhameta ima, osjećaja za svakog, a samo halavnik za sebe nema.
Do nas je, mijenjajmo sebe, svoje navike, učimo svoju vjeru, ako želimo od uspješnih na oba svijeta biti.
Jedan profesor s fakulteta je uvijek ponavljao: „Djeco, budite ponosni što vas je rodila majka muslimanka“.
Allāha molimo da osvjesti naš narod, da im skine koprene sa srca i očiju, da im istinu pokaže istinom, a zabludu zabludom. Āmīn! 
Primjedbe
Objavi komentar