1 Srednjovjekovni grad Blagaj na Buni
Blagaj se prvi put
spominje u drugom obliku u X. stoljeću, Konstantin Porfirogenet navodi da su nad vrelom rijeke Bune nalaze dva grada: Bona i Hum. Neki su držali da je to jedan grad sa dva imena, jedno grčko,
a drugo slavensko. (Rački, doc. 407) (Grčka riječ kalos., latinska riječ bonus
što znači blag). Grad je bio,
vjerovatno, naseljen već u predhistorijskom i rimskom dobu, iako nije sigurno
da li je bilo na istom mjestu gdje je danas Šćepangrad. Ovo mišljenje zastupaju arheolozi, iz Zemaljskog muzeja, koji su pronašli
određene argeološke ostatke 1955.
godine. Prehistorijski ostaci su pronađeni u pećinama, desno od izvora Bune
koje spominje i argaonski kralj Alfonz V
u povelji 1454. godine (L. Thalloczy, Studien, 398). U toj
povelji se spominje grad sa drugim utvrdama, što bi značilo je i onaj drugi
stari grad prema Busku bio tada u upotrebi kao i dvije pećini nad vrelom Bune.
Blagaj je vrlo
povoljnim strateškim položajem branio prilaz Bišće Polju iz pravca Nevesinja i
donje Neretve. „Nastao je, prema Đuri Basleru, u IV. vijeku, a zatim je
uključen u Justinijanov lime, koji je išao od Biograda kod Konjica, preko
Blagaja, do Koštuna i Stoca.“[1]
Prvobitna rimska
dispozicija je zadržana i kasnije, tako da velike granje u VI. I XV. st.
predstavljaju popravku i utvrđenje ranije disipozicije, te prilagođenje novim
fotifikacionim normama. Grad je jajolikog oblika, sužen prema zapadu gdje se
nalazi najveća i glavna četvrtasta gradska kula. Istočna strana bedema je
zaštićena sa 4 četvrtaste kule od kojih dvije srednje uzidane u bedem,
mjestimično širok i preko 6 metara, sa uzidanim stepeništem i stražarom. Ta
strana je prirodno najmanje zaštićena i prirodni je pravac napada. Duž bedem
aje vodio hodnik koji je bio proširen drvenom galerijom. Ulaz je zaštićen malim
oborom i kapijskom kulom. Blaga ili Šćepangrad bio je jedan od najutvrđenijih i
najrazvijeniji utvršenih gradova srednjovjekovne Bosne.
Danas nad vrelom Bune
strše zidine Šćepangrada s jednom
stražarnicom Vardom na istočnoj strani grada (St. Novaković, Srpske oblasti X.
i XII. st., str. 41 u Glasniku srp. uč. dr., 48; Marko Vego, Povijest humske
zemlje (Hercegovine), I dio, Samobor, 1937, str. 40-45; Henrik Stephanus, Thesaurus Graecea, Paris
1833, 369; M.J. Dinić, Zemlje hercega Sv. Save, Glas 182, str. 216).
I poslije X. st. Blagaj
je igrao veliku ulogu u historiji Huma ili Zahumlja. Fra Ivo Božić, župnik iz
Blagaja, našao je 1912. g. u jednom katoličkom grobu oštećenu ploču s ćirilskim
natpisom koji tumči kako je neki župan zidao crkvu u vrijeme Nemanje. U to
vrijeme je u Blagaju rezidario humski knez Miroslav. U blizini tog nalazišta
nalaze se ruševine starog dvorca Bišća u selu Podgrađu sa velikom količinom
klesanog kamena i jedan lokalitet Vrači. To znači da je tu građena crkva sv
Kozme i Damjana. U narodu postoji tradicija da je na Vračima bio neki samostan
sa crkvom. Orbin piše da je zahumski župan Jurko zidao crkvu koju je njegov
poziv posvetio dubrovački nadbiskup Bernardin 1194. g. Možda se to odnosi na
ćirilsku ploču koja je sigurno donesena sa Vrača i stavljena u gorb Kate Boras,
u katoličkom groblju u Blagaju. „Kad je bosanski ban Stjepan II zauzeo Hum,
odlučio je da dođe u dvorac Bišće gdje je trebalo da ga dočekaju dubrovački
poslanici sa darovima 1327. g.“[2]
Kralj Tvrtko I je izdao povelju Dubrovčanima u svom dvorcu Bišću, u Podgrađu,
2. decembar 1382. g. (M. Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, str.
15). Bišće se nalazi u Podgrađu kod Blagaja koje dominira čitavim Bišćem-Poljem.
Tu se nalazi vrelo Vrači daleko kilometar od rijeke Bune gdje je otsjeo kralj
Dabiša 1395. g., te kralj Ostoja u dva navrata 1399. g. i 1304. g. Kralj Ostoja
je u Bišću ukino carine u Popovu, 23. maj 1418. g. stoji u dubrovačkim zapisima
„Bisze sotto Blagay“ što upravo odgovara dvorcu Bišću i Podgrađu. Te vojvode
Sandalja i Mlečana 1. novembra 1423. g. Prvi put se spominje u martu 1423. g. Kasnije 1426., 1428., 1439., 1444.,
1451., 1452. i 1454. spominje se Bišće.
Godine 1955 su pronađeni temelji dvorca Bišća u Podgrađu, prema ostacima se
vidi da je bio na sprat i da je imao svoju kanalizaciju od koje je nađen jedan
dio, kao i pozlaćeni prsten sa graviranim konjem. Poznato je da je ban Matej
Ninoslav na pečatu imao dva konjanika na
konjima. Prsten se nalazi u Zavičajnom muzeju u Mostaru.
[1]
Husref Redžić, Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo
Publishing, str. 59
[2]
Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Svjetlost Sarajevo, 1957.
g., str.15
Primjedbe
Objavi komentar